Povijest burga
Kada je točno Oštrc sagrađen, nije poznato. No, s obzirom na njegov smještaj, sigurno je nastao nakon provale Mongola jer se romanički burgovi (iz razdoblja prije mongolske provale) nalaze na nižim nadmorskim visinama dok su gotički (građeni nakon Mongola) iz straha smješteni, kako bi rekli, što više to bolje. U svom djelu “Castle and society in medieval Hungary (1000.-1437.)” E. Fügedi iznosi mišljenje da je Oštrc, zajedno s Kostelom, sagradio župan Farkaš koji 1247. od kralja dobiva dozvolu da podigne burg koji je već počeo graditi na svom posjedu. Nije sigurno da li se ta dozvola odnosi na Kostel ili možda na Oštrc.
U povijesnim ispravama Oštrc se spominje kao Oztruz, Oztruch, Ostercz, Oztrocha. E. Laszowski navodi kako je ime sigurno postalo od brda koje je oštro tj. čunjoliko. Brdo Oštrc se prvi puta spominje 1258. kao međaš zemalja crkve Sv. Jurja u Belcu. 1334. se, u zborniku goričkog arhiđakona Ivana, spominje crkva sv. Martina pod Oštrcem (kapela sv. Martina u Martinšćini). G. Szabo piše da se Oštrc, kao castrum, prvi puta spominje 1330. u vlasništvu Petra Güssinga zajedno s Krapinom i Kostelom.
1399. vlasnicima posjeda postaju knezovi Celjski (Herman II. i njegovi sinovi Ludovik i Fridrik II.) kad im kralj Sigismund Luksemburški daruje cijelu Zagorsku županiju s burgovima Krapinom, Loborom, Oštrcem, Belcem, Trakošćanom, Lepoglavom, Kostelom i Cesargradom te selom Trnovcem. Oštrc ostaje u vlasništvu Celjskih do njihovog izumrća 1456. Nakon smrti Ulrika II., posljednjeg Celjskog, Oštrc drži njegova udovica Katarina Branković. To je bilo doba borbi između novog kralja Matije Korvina i njemačkog cara Friedricha. Car je tada svom vrhovnom kapetanu Ivanu Vitovcu naredio zauzeće svih utvrda Celjskih u Hrvatskoj.
Uskoro se Vitovac spominje kao vlasnik Oštrca pa postoji mogućnost da mu je udovica Katarina prodala posjed. Vitovac se potom priklanja kralju Matiji koji ga postavlja za bana i 1463. izdaje darovnicu kojom mu prepušta Zagorsku županiju sa svim utvrdama. Nakon Vitovčeve smrti, posjed drže njegovi sinovi, a kad su se ovi odmetnuli od kralja Matije i priklonili caru Maksimilijanu (Friedrichovom sinu), Matija ih proglašava izdajnicima i oduzima im posjede.
1494., četiri godine nakon smrti kralja Matije, vlasnikom Oštrca postaje njegov sin Ivan Korvin koji ga 1496. daruje Nikoli Mladinčiću, porijeklom iz Dalmacije, za njegove zasluge no izgleda da ga ubrzo otkupljuje nazad jer Ivan ponovno daruje Oštrc već 1497., ovaj puta Marčinku od Supan-potoka (tj. od Predryhova) i njegovom ocu Šimunu Zdarišiću.
O porodici Marčinko nema mnogo podataka, ne zna se koliko dugo su držali Oštrc te što se događalo s utvrdom sve do druge polovine 16. st. Vjerojatno je u nekom trenutku burg ponovno došao u ruke Ivana Korvina te, nakon njegove smrti, u vlasništvo udovice Beatrice Frankopan koja se preudala za markgrofa Jurja Brandenburškog. Markgrof Brandenburški, poznati rasipnik, založio je Oštrc 1513. Ljudevitu Pekriju Petrovinskom, a već sljedeće godine markgrof sklapa ugovor s vojvodom Lovrom Illočkim kojim mu prepušta zagorske burgove, među kojima i Oštrc.
No, ne bi Juraj Brandenburški bio Juraj Brandenburški da ne ide suprotno od svoje riječi te se pobunio protiv uvođenja vojvode Lovre u posjed pa je Oštrc na kraju ostao u rukama Ljudevita Pekrija. Njegova kći Jelena udaje se za Mirka Bradača Ladomirskog čime dio oštrčkog posjeda dolazi u ruke obitelji Bradač. Potom, ženidbenim vezama, pravo na dio posjeda stječe i obitelj Kastelanfi.
1568. kralj Maksimilijan daruje Oštrc Stjepanu i Margareti Bradač te Nikoli, Sofiji i Ivanu Berzaju kao i Petru Kastelanfiju. Uslijedile su višegodišnje zavade i parnice oko vlasništva između obitelji Bojničić, Berzaj, Kastelanfi, Heršić, Kerečenji, Bradač… uslijed svega toga, predmet rasprave – burg Oštrc – je zapušten i prepušten propadanju te se sredinom 17. st. spominje kao ruševina (castrum dirutum).
Položaj i opis burga
Na jednoj istaknutoj “čuki” na zapadnom dijelu Ivanščice smjestio se burg Oštrc. Svima koji s podnožja planine pogledaju prema njemu odmah će biti jasno kako je dobio ime. Izgledom najšpičastiji vrh Ivanščice je upravo onaj na kojem stoji Oštrc. Burg je smješten na jednom vrhu JZ Ivanščice, na visini od 736 m čime je najviši među burgovima SZ Hrvatske. Položaj na kojem se nalazi kontrolira cijelo Hrvatsko zagorje, a djelomično i krajeve prema Lepoglavi.
Put koji i danas iz Lobora i Martinšćine vodi do burga je isti kao i u srednjem vijeku. Sam burg je najpristupačniji sa SZ strane kuda ide i prilazna staza koja se odvaja od šumske ceste (10 minuta uspona). Prilazeći burgu stazom sa sjeverozapada prvo dolazimo do male, uske ulazne kule građene od kamena lomljenca s klesancima na uglovima. Na njoj su sačuvane dvije strijelnice, a tu se nalazi i žig HPO.
Prolaskom kroz kulu ulazimo u podgrađe: burg se, naime, sastoji od dva dijela – glavnog dijela na najvišoj točki brijega i podgrađa na nižem platou. Podgrađe je okruženo jakim zidovima građenim slično kao i ulazna kula. Desno od kule se mogu uočiti tragovi neke prostorije/zgrade dok se dalje prema jugu pružaju slabo vidljivi ostaci zidova.
Na najvišoj točki brijega se nalazi uski plato s dvije kule i zgradama za stanovanje. Sjeverna okrugla kula je sačuvana tek djelomično i to u najdonjem dijelu. Vanjski plašt zida kule je građen od priklesanog kamena lomljenca dok je jezgra od nabacanog lomljenca vezanog mortom. S obzirom da se kružne kule u kontinentalnoj Hrvatskoj javljaju tek u 15. st., sa sigurnošću možemo reći da ova kula nije starija od tog doba.
Između sjeverne i južne kule plato je bio zatvoren istočnim obrambenim zidom, sagrađenim na samom rubu litice, danas sačuvanim samo u tragovima. To je bio najnepristupačniji i najsigurniji dio burga pa su uza zid bile smještene zgrade za stanovanje (vjerojatno palas) koje su se pružale cijelom dužinom platoa između kula. I one su sačuvane samo u temeljima. Na neizgrađenom dijelu platoa se vjerojatno nalazilo unutrašnje dvorište.
Južna kula četverokutnog oblika je, uz ulaznu kulu, najbolje sačuvani dio burga. Građena je slično kao i sjeverna s jezgrom od nabacanog kamena lomljenca i vanjskim plaštem koji je danas posve otpao osim na zapadnoj strani gdje još stoji dio zapadnog zida. Zid je očuvan do visine od oko 2 kata.
U visini prvog kata se nalazi dobro sačuvani otvor za top na kojem se, s vanjske strane, nalaze dvije kamene gotičke profilacije (ovdje kao spolije – građevni materijal u sekundarnoj uporabi).
G. Szabo smatra da je četverokutna kula kasnije nadograđena te da je u početku jedina branič kula bila ona sjeverna. Četverokutna kula, prema njemu, niti oblikom niti veličinom ne pristaje uz ostale građevne dijelove, a jugozapadni obrambeni zid oko gornjeg platoa se nastavlja dalje ispod kule i spaja s istočnim zidom (vidljivo ispod ruševina kule). S istočne strane kule se, u visini prizemlja, primjećuju neke dogradnje, a pregradnji ima i u unutrašnjosti.
Zbog svega toga, moguće je da je na istom mjestu stajala originalna branič kula oko koje se smjestio ostatak burga. Ta je kula kasnije mogla biti ili zamijenjena novom ili samo pregrađena (nadograđena). Početkom stoljeća kula je još bila relativno dobro sačuvana, ali se do danas nažalost prilično urušila. Još samo mala napomena – uz Židovinu, Oštrc je jedini burg na Ivanščici koji ima pravu branič kulu.
