Povijest burga
Emilij Laszowski je prvi obrađivao prošlost ove utvrde. Iako za to nije imao povijesnih izvora koji bi upućivali na njegove prve vlasnike ili graditelje, ipak je zaključio da je izgrađena krajem 13. st. Pretpostavio je da je to bilo u vrijeme bana Henrika Gisingovca, iako je ostavio mogućnost da ju je gradio i češki kralj Otokar II., nakon što mu je 1270. Henrik predao Hrvatsko zagorje. Namjera mu je bila, pretpostavio je Laszowski, utvrđivanje novostečene granice i obrambeno ojačanje osvojenog prostora. Ipak ta pretpostavka i nije odveć vjerojatna jer vlast osvajača nije bila dugotrajna i Otokar II. je 1272. zaključio mir s kraljem Stjepanom.
Tada su zagorski posjedi i utvrde ponovno vraćeni hrvatsko-ugarskom kralju i opet ih je dobio Henrik Gisingovac. No jedna kasnija isprava iz 1330. kojom Henrikov unuk Petar Gisingovac (zapamćen po tome što je imao pridjevak herceg) ima pravo na ubiranje prihoda gradova Krapine, Oštrca i Kostela „na granici Njemačke“, a u kojoj se ne spominju ni Lobor (koji nesumnjivo postoji već 1249.), ni Belec, nego samo Oštrc koji se nalazi između njih, upućivala bi na to da u to vrijeme taj Gisingovac nije držao cijelo Hrvatsko zagorje.
Može se pretpostaviti da je već u to vrijeme Belec bio u posjedu Fridriha Celjskog, posebno zato što je četiri godine poslije štajerski maršal Herdegen Optujski presudio u parnici između Gisingovaca i Celjskih da se Belec mora vratiti Petru Gisongovcu. Iste se te godine u najstarijem popisu župa zagrebačke biskupije ispod Belecgrada prvi put spominje i župna crkva Sv. Jurja. Herceg Petar Gisingovac bio je poznat po naprasnoj naravi i nasilničkom ponašanju. Tako je u povijesnim izvorima zabilježen slučaj otimanja posjeda Konjskih u Selnici. Samovoljno je ponašanje uvjetovalo da je bio prisiljen napustiti neke posjede ispod Belca. Stoga do kraja stoljeća nema nikakvih podataka o gospodarima belečkog zamka pa se može pretpostaviti da je bio oduzet Gisingovcima i u kraljevu posjedu.
Kada je krajem 14. st. Herman Celjski postao zagorski knez i „baroregni Hungariae“, njegovi su sinovi Fridrih, Herman i Ludovik od kralja Žigmunda dobili cijelu zagorsku županiju sa zamkovima i posjedima Krapinom, Loborom, Oštrcom, Belcom, Trakošćanom, Lepoglavom, Kostelom, Cesargradom i Varaždinom. Sve te posjede Celjski drže do svog odumiranja 1456. Nakon toga, kraće vrijeme posjedima gospodari udovica Ulrika Celjskog Katarina Branković, ali započinju i neviđene spletke, opsjedanja, paleži, razaranja, zarobljavanja i otkupi pojedinih zamkova i posjeda. Kada je Ivan Vitovac 1457. postavljen za slavonskog bana, stekao je i posjede Celjskih u Slavoniji. Posjede su izgubili njegovi sinovi koji su se u borbi za ugarsko prijestolje opredijelili za njemačkog cara pa su proglašeni izdajnicima i izopćeni.
Vitovčeve je posjede i utvrde uime kralja Matije Korvina zauzeo Jakob Székely koji ih potom nakon natezanja vraća banu Ivanu (Ivanišu) Korvinu. Nakon Korvinove smrti 1504., Belec neko vrijeme drži Juraj Brandenburški (koji se oženio njegovom udovicom), a potom dolazi u posjed obitelji Gyulay. Belec 1567. preuzima Benko Turóczy, unuk Ivana Gyulaya i ban Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Nakon njegove smrti, i smrti sina Nikole, posjed drže njegova udovica Suzana Rattkay i kći Barbara. Kralj Ferdinand II. daruje Belec Žigmundu (Sigismundu) Kegleviću i Tomi Mikuliću Brokunovečkom. Keglević svoj dio prepušta Mikuliću i on je novom darovnicom 1635. uveden u posjed. No nakon prosvjeda Turóczijeve udovice pred čazmanskim je kaptolom odlučeno da Mikulićima posjed pripadne tek nakon Suzanine smrti.
Događaji vezani uz Mikuliće na zanimljiv način oslikavaju sredinu 17. st. u slobodnim dijelovima Hrvatske. I Mikulići su poput Keglevića u Hrvatsko zagorje došli bježeći pred Turcima koji su im zauzimali posjede. Toma Mikulić bio je ugledan pravnik i kraljev namjesnik u sudbenim poslovima te je tako stekao golemo bogatstvo. Zna se da je nakon smrti ostavio, za ono vrijeme, basnoslovnu svotu od sto tisuća forinti. Zagrebački kanonik Toma Kovačević sasvim sigurno pretjeruje kad tvrdi da je imao toliko srebrnog posuđa da ga je jedva mogao povući šesteropreg. Umro je 1649. zajedno sa sinom Ladislavom. Vlasnikom Belca, Martijanca, Brokunovca, Ladomira i Medvedgrada postao je njegov drugi sin Aleksandar, inače kapetan konjaništva u Ivaniću. Bio je poznat po razuzdanom životu i brojnim nedjelima, a navodno nije prezao ni pred ubojstvima. No kad je ostao bez moćne očeve zaštite, i kad su se pritužbe za mnogobrojne zločine nastavile gomilati, Sabor je u Požunu 1655. odlučio da ga pozove pred banski sud.
Svjestan svojih nedjela Aleksandar je ojačao obrambene zidove belečkog zamka i opremio se hranom, vodom i streljivom. Posebno je zanimljivo da je popisao svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu, kako bi kraljevski fiskus točno znao što treba potraživati u slučaju zauzimanja. Kada se prisjetimo koliko je pljačke i otimačine nedugo potom bilo s dobrima i imanjima Zrinskih i Frankopana, može se uočiti koliko je taj Mikulić zapravo bio u pravu. No sve mu to nije pomoglo jer su 1657. podban Gašpar Orehoci i podžupan Đuro Maletić s vojskom opkolili belečku utvrdu. Shvativši da se neće moći oduprijeti, prepustio je komandu drugima i skrovitim putem pobjegao iz zamka. Pokušao se skloniti u turskom dijelu Hrvatske, ali kako je bježao s mnogo zlatnika, to je bio dovoljan razlog turskim vojnicima u njegovoj pratnji da ga ubiju negdje u blizini Dubice.
Ne treba ni spominjati da je Belec, iako zapečaćen, ipak bio opljačkan te da je o tome vođena dugotrajna i neuspješna istraga. Alesandar je svojedobno ubio nekog plemića Maligoza i potom se oženio njegovom udovicom s kojom je imao sina Aleksandra Ignacija Mikulića. To je budući poznati zagrebački biskup koji se neuspješno zalagao za spajanje zagrebačke i splitske biskupije. Za odgoj i njegovo školovanje bio je odvojen dio prihoda sa zaplijenjenih Mikulićevih posjeda. Sve ono što je poslije slijedilo nije značajno utjecalo na razvoj obrambenih struktura belečke utvrde.
Juraj i Nikola Erdödy kupili su 1658. Belecgrad od kralja za 12.000 forinti. Potom je neko vrijeme njegova vlasnica Ana Barbara Auersperg, a od 1706. Adam Benedikt Rattkay. Za 9500 forinti kupuje ga 1720. Franjo Matačić, potom je u vlasništvu obitelji Jurenić i Najšić te na kraju Rukavina. Pretpostavlja se da je zamak napušten za vladavine Rattkaya ili Matačića i da je sjedište posjeda preseljeno u obližnju Selnicu.
Položaj i opis burga
Zamak Belecgrad građen je kao dio lanca utvrda na južnim obroncima najveće zagorske planine i smješten je približno 3 km sjevernije od sadašnjeg naselja na izdvojenom stjenovitom vrhu (po kojem je i ime dobio) visokom 580 m. Posebno su strme sjeverna i istočna padina brda na kojoj je utvrda izgrađena, a južne su tek neznatno blaže. Stoga je pristup ruševinama utvrde moguć jedino s nešto blaže zapadne strane.
Istočni zid, danas gotovo potpuno urušen, postoji u cijeloj svojoj duljini i u visini mnogo većoj nego što je to sada slučaj. Pri vrhu je rastvoren s nekoliko manjih ili većih otvora. Na sjevernom se zidu ne vide gotovo nikakva oštećenja, a valjkasta dogradnja s juga djeluje sačuvana u punoj visini.
Glavni je ulaz bio s južne strane, a glavni stambeni dio (palas) nalazi se na suprotnoj strmoj strani i imao je barem još dva kata. Postoje i četiri prostorije za stanovanje na istočnoj strani za čiju je obranu podignut jaki zid na zapadnoj strani, pojačan s još jednim paralelnim zidom.
Zamak se pruža od sjevera prema jugu po hrptu brijega u duljini od 60 m, a najveća mu je širina 21 m. Ulazni polukružni bastion na jugu kasnije je pridodan jer je riječ o najosjetljivijem mjestu u obrani. Ta se polukružna prigradnja sastoji od dva koncentrična zida i vrlo je slabo očuvana, a njihova je debljina varirala od 1 m do 3 m. Obrambeni zid koji okružuje izduženu jezgru zamka trapezoidnog je tlocrtnog oblika i nejednolike debljine. Južni pročelni zid (unutar kojega su glavna vrata) debljine je 2,6 m, ali nije i najdeblji.
Zapadni zid koji se zaobljuje prema spoju s južnim zidom debljine je 2,75 m, ali se iza isturenog istaka debljina smanjuje na 1,75 m. Vanjski zidovi palasa koji zauzimaju krajnji sjeverni dio u čitavoj širini, ujedno su i dijelovi obrambenog zida (širine 1,75 m na zapadu i 1,12 sa sjevera i istoka). Na preostalom dijelu obrambenog zida s istočne i najsigurnije strane debljina zidova jest 0,95 m.
Struktura zapadnog zida jedna je od najpravilnijih koje se mogu sresti među utvrdama u Hrvatskom zagorju. Kamen je priklesan i slagan u pravilne redove različitih visina. Na sredini je zamjetno veliko urušenje zidnog platna a desno se vide četiri pravilne, vodoravne i paralelne užljebine.
Danas se u unutrašnjost utvrde ulazi preko visokog nasipa koji gotovo potpuno prekriva južni obrambeni zid s izvornim ulazom. Desno, s istočne strane, pružaju se ostaci pročelja dugačke zgrade prislonjene uz istočni obrambeni zid. S lijeve strane, gotovo kroz cijelo dvorište, pruža se zaobljeni zid dug 26,75 m i širok 0,95. Tako se oblikuje dugačak ljevkasti koridor. Očito je taj zid iz kasnijeg poboljšanja obrambenih sposobnost i zamka
S istočne se strane, gdje je konfiguracija najsigurnija, nije mogla očekivati nikakva opasnost. Stoga je tu racionalizirana gradnja obrambenog sustava, a unutar skučenog prostora bile su pomoćne stambene zgrade s gospodarskim prostorima nadomak palasa. Uočljivi su ostaci starije zgrade (duge 17,8 m i široke 5,2 m). Začuđuje da su joj vanjski zidovi bili uži od pregradnih. Zgrada je osim prizemlja imala još dva kata. Ta se zgrada kasnije proširila prema sjeveru tako da se spojila s palasom. No od nje je sačuvano vrlo malo zidova i bez ikakvih građevinskih detalja.
Palas je uz obrambeni zid najbolje očuvani dio Belecgrada. Očito je da je nastao istodobno s gradnjom obrambenog zida koji je građen u produžetku. Gotovo je sigurno da je najprije građen obrambeni zid, a kad je njegova gradnja uznapredovala do neke zadovoljavajuće visine započeli su se graditi unutrašnji zidovi palasa. U nastavku se gradnja obrambenog zida i palasa odvijala usporedno, što bi moglo upućivati na nemirna vremena u vrijeme izgradnje.
Palas ima romboidni tlocrtni oblik, a najslabije je očuvan unutarnji zid okrenut dvorištu. Po otvorima i sačuvanim tragovima žbuke može se ustanoviti da je visina prizemlja bila približno 3 m. Zidovi se na prvom katu stanjuju za desetak do dvadeset centimetara. Za razliku od prizemlja koje je bilo jedinstven prostor, prvi je kat bio podijeljen u dva jednaka dijela. Drugi kat je također imao jednu prostoriju, iako je možda bio pregrađen nekom laganom konstrukcijom koja nije ostavila traga na zidovima.
I zidovi se drugog kata stanjuju prosječno za daljnjih dvadesetak centimetara, a raspored prozora ne odgovara onima na prvom katu. U nišama nema prozorskih klupa, a nisu sačuvani ni nadvoji ni kameni okviri. Prema razlici u strukturi zida i načinu gradnje (klesani kameni na sjeverozapadnom uglu) može se zaključiti da je drugi kat naknadno prigrađen, vjerojatno u 17. st. kad ga je posjedovao MIkulić.
Unutar zamka morala je postojati i vodosprema, budući da je o postojanju bunara zbog položaja na hrptu brda zaista teško govoriti. Može se pretpostaviti, ali za to bi bila potrebna arheološka istraživanja, da je vodosprema bila u sjeveroistočnom uglu dvorišta. Nije moguće ustanoviti gdje je bio zaseban sakralni prostor jer je zamkove bez njih teško moguće zamisliti. Vjerojatnije je da je neki prostor za molitvu bio u istočnoj zgradi nego u palasu.
